Umjetnost i kultura

Nakon što sam protekla dva posta posvetio dvjema razvikanim predstavama i poznatim kazališnim kućama, ovoga puta odlučio sam se za predstavu u izvedbi jednog manjeg kazališta, koje nema matične kazališne kuće, već svoje predstave ostvaruje u suradnji s Knjižnicom Dubrava i Knjižnicama grada Zagreba opd naslovom projekta KuK (Kazalište u Knjižnici). Kazalište Svarog sastoji se od dvije scene: one za djecu i novootvorene scene za odrasle. U sklopu projekta Svarogovi dani, kojim se obilježava sedam godina postojanja Kazališta Svarog, danas 30. studenog 2009. godine s početkom u 19.00 sati izvedena je premijera predstave Angie u kupoli Gradske knjižnice.



Gradska knjižnica na Trgu Ante Starčevića, smještena je u staroj zgradi Starčevićevog doma, a adaptirani tavanski prostor njezine kupole idealan je za izvedbe predstava ovakvoga tipa, za čiju izvedbu nije potreban veliki prostor. Stolice za gledateljstvo raspoređene su na sve četiri strane u tri do četitri reda, pa publika ustvari okružuje scenu. Kupola ove knjižnice, koja je inače i dobar izložbeni prostor, sa svojim starim drvenim gredama koje su vidljive i zbijenim gledalištem pruža vrlo intimnu atmosfru. Scena nije fizički odvojena od publike, pa se između glumaca i gledatelja stvara prisan odnos, što pozitivno doprinosi samom umjetničkom doživljaju.



Prema originalnom komadu Willyja Russela pod naslovom Educating Rita, čija je filmska verzija 1983. godine nominirana za Oscara, napravljena je adaptacija nazvana Angie, a potpisuje ju zagrebački kazališni redatelj Boris Kovačević. Scensku radnju ustvari predstavljaju dijalozi između Angie i Frana, čije uloge tumače Martina Čvek i Dubravko Sidor. Ako bismo ju morali svrstavati u žanr, onda Angie spada u romantične komedije.



Mlada frizerka Angie upisuje na veleučilištu seminar iz komparativne književnosti, u sklopu programa za obrazovanje odraslih. Upisuje taj seminar jer želi bolje upoznati sebe i pronaći se. Kao mentor dodjeljen joj je sredovječni propali pjesnik, profesor književnosti sklon dobroj kapljici. On i Angie dijele jednu zajedničku osobinu, a to je frustracija dosadašnjim životom. Angie predstavlja tipičnu slabo obrazovanu djevojku, koja se mlada udala, ima loš brak i po cijele dane radi zamorni posao frizerke koji ne voli. Upisuje seminar kod profesora Frana, kako bi se duhovno unaprijedila. Profesor Frano u početku ju uopće ne doživljava kao potencijalni materijal koji bi mogao nešto obećavati. No, s vremenom, kako se nižu njihovi susreti, njih dvoje grade sve čvršći odnos. Od njega oboje imaju koristi: za Angie dolasci na veleučilište jednom tjedno predstavljaju bijeg iz svakodneve surove realnosti, a Angie svojim dolascima budi kod profesora neku davno ugaslu iskru života. Iako ovdje nema eksplicitnih naznaka romantičnog odnosa, on je ipak latentan u gotovo svakom trenutku predstave; gotovo bismo mogli reći da je njihov odnos platonski.



Angie je složena vrlo jednostavno. Sastoji se iz desetak dijaloga koji se odvijaju u kabinetu profesora Frana. Postoje samo dvije uloge i jedna scena, pa je ustvari koreografija, kostimografija i scenografija gotovo nepotrebna ili svedena na minimum. No, to nimalo ne umanjuje glumačku izvedbu, dapače, mogao bih reći da ju naglašava. Ovakav fizički neposredan odnos s publikom za glumca predstavlja ne tako lagan zadatak, jer svi ostali elementi koji inače prate dramsku radnju gotovo da i ne postoje, pa je cijelo vrijeme sva pažnja gledateljstva usredotočena isključivo na glumu. Iskusni Sidor i mlada Čvek ovim su nastupom postigli dobra glumačka ostvarenja.



Ovaj kazališni komad vjerno odražava društvene odnose gdje je čovjek često uvučen u stereotipe protiv svoje volje i teško se iz njih može izdići. Svakodnevno obavljanje posla kojeg ne vole, svakodnevica je mnogih ljudi koji nisu zadovoljni sobom i jednostavno ne mogu doći do izražaja. Put kojim je s, za profesora neobjašnjivom, lakoćom Angie prodrla u svijet književosti i to na nepatvoren način sukobljen je ovdje s akademskim elitizmom i uobičejenom interpretacijom književnosti. No, ostavaljen je i tračak nade u smislu da uz iskreni trud svatko može popraviti sebe i bolje se upoznati. Ovoj je mladoj frizerki koja je naišla na dobrog učitelja, to pošlo za rukom putem književnosti.



Uz sve pohvale, jedina mala zamjerka redatelju jest trajanje predstave od 1 sat i 45 minuta. Ista je priča s istim učinkom mogla biti ispričana i u 15 do 30 minuta kraćoj verziji, a meni bi takva bila draža. Na večerašnjoj premijeri je od sedamdeset mjesta bilo popunjeno četrdesetak. Pošto je ulaz bio slobodan, to mogu protumačiti slabim marketingom. Također uz slobodan ulaz, repriza premijere u sklopu Svagovovih dana može se pogledati sutra, u utorak, 1. prosinca 2009. s početkom u 19.00 sati u kupoli Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu, a igrat će i kasnije u prosincu u Knjižnici Dubrava.

U subotu, 21. studenog 2009. u svim većim hrvatskim gradovima održavala se Noć kazališta, projekt nastao na poticaj francuskih umjetnika s kojim se hrvatska javnost prvi puta srela prošle godine. Cilj projekta je posvetiti jedan dan u godini, odnosno noć, izvedbeno–scenskoj umjetnosti, te pribižiti kazalište građanima. Ove su godine u projekt bile uključene 34 kazališne kuće iz cijele zemlje. Za pojedine su predstave cijene ulaznica bile drastično smanjene, dok ih je većina bila besplatna. Ova se gesta kazališnih kuća prema građanima, ali i dobar marketinški potez, pokazao iznimno uspješnim. Predstave su bile ''rasprodane'', što pokazuje da Hrvati vole kulturu, pogotovo onda kada je pristupačna. Od niza predstava koje su nudile zagrebačke kazališne kuće, moj je izbor pao na Zagrebačko kazalište mladih i ''Brak Marije Braun''.



Predstava predstavlja adaptaciju istoimenog filma redatelja Rainera Wernera Fassbindera. Režiju i scenografiju ove predstave potpisuje Tea Alagić Vlašić, a dramaturgiju Kristina Mendicino. Njihove su zajedničke snage proizvele tipično djelo postdramskog kazališta, čija je osnovna kazališna tehnika, prije svega, artificijelost kazališta učiniti realističnom. Zato glumci, prilikom promjene prizora, ne odlaze uvijek s pozornice, već se njihova transformacija odvija pred očima publike.



''Brak Marije Braun'' ratna je drama koja započinje bombardiranjem Njemačke krajem Drugog svjetskog rata. Marijino i Hermannovo vjenčanje je u tijeku kada matični ured biva bombardiran, a nakon jedva završenog obreda, Hermann odlazi u posljednje očajničke bitke. Od tada ga nema i Maria ne zna ništa o njemu: je li živ ili mrtav, hoće li se vratiti i kada? Svakoga dana čeka ga na kolodvoru, no Hermanna nema. Većini gradskih obitelji rat je oduzeo muškarce, pa žene sada u poraženoj Njemačkoj teško preživljavaju. Tako Maria odluči uzeti stvari u svoje ruke i zaposli se u pivnici gdje upoznaje američkog vojnika, crnca, s kojim se upušta u ljubavnu vezu. Jedne večeri dok je Maria bila u zagrljaju svojeg ljubavnika, Hermann se iznenada vraća.....



Informacije koje publika mora imati, pružene su na nekoliko skaldno uklopljenih načina. To se postiglo pomoću glasa spikera na radiju, te pomoću velikog video-zida na kojem su napisana mjesta radnje: Žljeznički kolodvor, Bar, Ured.... Video zid je polutransparentan, pa kada glumci odlaze iza njega, stvara se dojam filmskog platna – kao da gledamo staru kinematografsku projekciju. Što se tiče scenografije, ovaj video-zid je najveće postignuće, a ostali djelovi također su dobro uklopljeni – još je jednom dokazano da manje može biti više. Tu bih još istaknuo višenamjensku ulogu nekih dvadesetak stolica. Obične drvene crne stolice igraju ulogu samih stolica, kreveta, ruševina..., a njihovim premještanjem, dobivamo u trenu potpuno drugačiji prostor. Ovdje je svakako veliku ulogu odigralo i oblikovanje svjetla.



Što se tiče glazbe, audio-efekata i koreografije, ničime se nisu posebno istaknule, dok je za kostimografiju trebalo uložiti više truda. Glavna glumica Katarina Bistrović–Darvaš nije se najbolje snašla u ulozi Marije Braun. Za tu je ulogu trebali biti odabrana mlađa glumica boljeg izgleda od Bistrović–Darvaš. Kristijan Ugrina također je podbacio u svih svojih čak 6 sporednih uloga. Ostale su uloge odigrane korektno, dok bih kao posebno dobre izdvojio Frana Maškovića u ulozi Hermanna, Doris Šarić–Kukuljicu u ulozi Marijine majke, te Zdenku Marunčić u ulozi gospođe Ehmke.

Redateljici zamjeram što je 30 uloga u predstavi odigralo samo 13 glumaca. Prepoznavanje istih glumca od strane publike, kada se radi o više sporednih uloga, treba se ili izbjeći ili učiniti simpatičnim publici. Ovdje je time postignut sasvim suprotan učinak. Predstava je trajala samo dva sata, no uz brojna mjesta nepotrebno razvučene dramske radnje, činilo se da je trajala i puno duže. Neočekivan rasplet radnje i dramatičan kraj samo donkle popravljaju ukupni dojam o predstavi.



''Brak Marije Braun'' priča je o ženi kojoj su rat i zločin ukrali muža, brak i naposlijetku život. To je priča o ženi koja je mjenjajući uloge pokušala prevariti vrijeme, a na kraju je vrijeme prevarilo nju. Njezina životna priča pokazuje nam kako život ne bira sredstva, a pobjedničke i gubitničke pozicije stalno se nadmeću, ciklički se izmjenjujući.