Umjetnost i kultura

Živimo u zemlji koja ima bogatu prošlost i iznimno vrijednu kulturno–umjetničku baštinu. Naša Nacionalna knjižnica, koja postoji već oko 400 godina, prikuplja osim knjiga, koje su temeljne jedinice njene građe, i razna umjetnička djela. Tako se već stoljećima stvara i muzejska građa Knjižnice, koja predstavlja jednu od krovnih kulturnih institucija u Hrvatskoj. Godine 1919. je odlukom Povjereništva za bogoštovlje i nastavu, osnovana Grafička zbirka Knjižnice. Njeni umjetnički osnivači bili su Ljubo Babić, Tomislav Krizman i Menci Clement Crnčić.



Povodom devedesete obljetnice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt postavljena je izložba pod nazivom „Od Klovića i Rembrandta do Warhola i Picelja“. Izložba je otvorena 8. prosinca 2009. godine, a može se razgledati do 31. siječnja 2010. Događaj je okarakteriziran kao jedno od najvažnijih kulturnih zbivanja u Hrvatskoj prošle godine. Posebnost ove izložbe je ta što njezin fond, iako korišten u svim značajnijim izložbama, nikada nije cjelovito i samostalno postavljen, a predstavlja blago najveće i najstarije umjetničke zbirke u Hrvatskoj.



Izložba je postavljena od strane tima stručnjaka kojeg čine: mr. sc. Mikica Maštrović, voditeljica Grafičke zbirke NSK, akademik Josip Bratulić, akademik Tonko Maroević, prof. dr. sc. Zvonko Maković, dr. sc. Milan Pelc i dr. sc. Jasna Galjer. Za vizualni identitet i postav zaslužan je akademski slikar i kipar Ante Rašić i suradnici iz njegovog ateljea.



Izloženo je preko tisuću djela pretežno domaćih, ali i stranih umjetnika – slikara i grafičara. Među poznatijim domaćim imenima ističu se: Julije Klović, Andrija Medulić, Josip Račić, Menci Clement Crnčić, Vlaho Bukovac, Slava Raškaj, Ivan Lacković Croata, Josip Generalić, Antun Motika, Miroslav Šutej, Edo Murtić, Ivan Picelj i mnogi drugi. Od stranih imena široj su javnosti najpoznatiji Rembrandt Harmensz von Rijn, Oskar Kokoschka i Andy Warhol.



U crteže i grafike, izloženi su i mnogi plakati, među kojima treba izdvojiti najstarije hrvatske plakate i one secesijske, kao i plakate Sergeja Glumca, Borisa Bućana i drugih. Također je značajna i zbirka ex librisa – knjižnih listića kao i zbirka razglednica koja sadrži više od sto tisuća primjeraka, gdje se među izloženim primjercima, većinom nastalih na prijelazu devetnaestog na dvadeseto stoljeće, mogu naći primjerci iz raznih krajeva Hrvatske.





Izložba je koncipirana kronološki i predstavlja putovanje kroz šesnaesto, sedamnaesto, osamnaesto, devetnaesto i dvadeseto stoljeće. Izložbenim se prostorom posjetitelj kreće linearno, kako ''napreduje kroz stoljeća''. Osjvjetljenje je u ranijim stoljećima slabo, a kako se pomičemo prema novijem vremenu, svjetla je sve više.
Za razgledavanje preko tisuću postavljenihizložaka, posjetitelju je potrebno najmanje sat vremena. Izložbena trasa završava umjetničkom video-instalacijom naziva ''Ostavi trag'', gdje posjetitelj ulazi u tamnu kabinu, te pomičući se ''stvara'' stope na video zidu koje se pomiču u skladu s pomicanjem osobe. Ugodna šetnja kroz postav ove izložbe predstavlja vrhunski umjetnički doživljaj.

Nakon blockbustera i razvikanog multipleksa, odlučio sam se za nešto potpuno drukčije – za kino koje za sebe kaže da je ponosno što je antipleks. Naime, u posljednjih se nekoliko godina u Rijeci dogodilo ono što se događa i u većini hrvatskih gradova – pojava novih multipleksa dovela je do zatvaranja ostalih kino-dvorana. Takva je sudbina 2007. godine zdesila riječko kino Croatia, jedno od dva preostala riječka kina, od kojih se ovo drugo također zatvorilo. Poduzeće Rijekakino u vlasništvu Grada izgubilo je svoj smisao dolaskom megapopularnog CineStara.

No, gradske su vlasti odlučile da je kino Croatia specifičan slučaj zbog svoje gotovo stogodišnje tradicije, te odlučili napraviti Art kino, koje će biti alternativa CineStaru. Prošle je godine ideja sprovedena u djelo i Riječani su dobili Art kino Croatia. Prostorije ovog kina dio su kompleksa zgrada koje su izgradili riječki kapucini još prije stotinjak godina. Zbog trenda vraćanja nacionalizirane imovine, čitav je kompleks vraćen u vlasništvo Crkvi. Stoga Grad mora plaćati najamninu Crkvi, a kino je unajmljeno na 10 godina.

Program kina fokusira se na sam film, na filmsku umjetnost, a ne na ostale popratne sadržaje koji su u slučaju megapleksa postali ''zabava za cijelu obitelj''. Ljubitelji Art kina drže da Hrvati ''kupuju'' američku kapitalističku priču staru 50 godina, kada je odlazak u kino uistinu i bio – zabava za cijelu obitelj. Oni također misle kako kinu nije mijesto u trgovačkom centru, te kako ono uklopljeno u ostale sadržaje trgovačkog centra, gubi svoju vjerodostojnost i kvalitetu. Stoga i naziv ''art'', dakle umjetničko kino, u kojem se neće prikazivati komercijalni filmovi, nego – alternativa.

Odlučio sam se za novi film francuske redateljice Anne Fontaine, za Coco Chanel. Film traje sat i pol, a u glavnim se ulogama javljaju: Audrey Tautou, Benoît Poelvoorde, Alessandro Nivola, Marie Gillain. Kao i kod mnogih filmova na stranim jezicima (koji nisu engleski), tako je i kod ovog filma poprilično loše odrađen prijevod. Da se nešto više pažnje tome posvetilo, bila bi jasnija i poruka naslova, što u doslovnom prijevodu znači Coco prije Chanela, te bi bilo razvidnije da je film ustvari biografija Coco, prije nego što je postala slavna. Zbog ovog se propusta, iz naslova to nije dalo naslutiti.

Priča govori o Gabrielleinom djetinjstvu koje nije bilo sretno; odrastala je u sirotištu, a otac ju je zaboravio. Kada je stasala, počela je raditi kao pjevačica i plesačica u noćnim klubovima, ali ni u tome se nije pronašla, jer je bila potpuno netalentirana. Ovaj posao bio je dopuna dnevnome poslu, kojeg je obavljala u malom lokalnom krojačkom salonu. Dok je još radila u klubu, uponala je Etiennea, imućnog pariškog plemića, kojem se uspjela nametnuti i ubrzo je živjela s njime u dvorcu u okolici Pariza.

Na bojnim dekadentnim kućnim zabavama, koje je priređivao Etienne, Coco je upoznala Boya, engleskog biznismena, te se uskoro između njih dvoje javlja strast i romansa. Coco je jasno da ju Boy nikada neće oženiti, jer je njegov dogovoreni brak samo novčana transakcija, no usprkos tome ona odluči biti s njime. Boy jednoga dana odlazi na poslovni put, te doživljava prometnu nesreću i pogiba. U tome trenutku Coco zaboravlja na ljubav i posvećuje se modnom dizajnu.

Film tek u prikrivenim porukama daje naslutiti važnost koju je Coco imala za revoluciju u modi. Cijelog se života odijevala jednostavno i decentno, a zgražala se nad kićem i pretjranim nakitom, koji je u vrijeme njenog odrastanja bio simbol imućnosti. Kako je oduvijek voljela mušku odjeću, a s druge strane odisla nježnošću i ženstvenošću, u modu je uvela žensko odijelo, odnosno kostime, te prva skratila suknje do koljena. Osim što je na simboličkom planu njen rad značio ulazak ženskoga u muški svijet, samoj Coco to je pošlo za rukom i u svijetu biznisa. Stvorila je modno carstvo koje nosi njeno ime.

Ako bismo ga žanrovski kategorizirali, onda Coco Chanel spada u tzv. ženski film. Režirala ga je žena i govori o ženi. Dramska je radnja nepotrebno razvučena, pa Coco (avant) Chanel zapravo predstavlja prilično dosadnu klasičnu ljubavnu dramu. Publike je bilo iznimno malo (svega 30 ljudi). To su uglavnom bile žene, te tek pokoji muškarac. Nisam sklon generaliziranju, no ovaj film svakako ne spada u područje visoke umjetnosti.

Klasične podjele na visoku i popularnu kulturu odavno su nestale, no još uvijek možemo reći da postoje podjele na visoku i popularnu umjetnost. U eri interneta i globalizacije glavni prijepori nastaju oko pitanja može li popularna umjetnost biti ujedno i visoka umjetnost ili velik broj ljubitelja ujedno znači i manju kvalitetu. Neću nuditi razrješenje ove dileme, no upravo zato posvetit ću ovaj post popularnoj umjetnosti koja je važan dio današnje popularne kulture.



U filmu nema ničega što bi odudaralo od klasičog holivudskog maistreama; film reproducira heteroseksualnu romantičnu ljubav, suprotstavljenost negativaca i pozitivaca, pobjedu dobra nad zlim, te ima klasičan sretan završetak. Ipak, svi su ovi elementi uklopljeni u inovativan i inventivan koncept znanstvene fantastike. Ta povezanost ljudi i prirode u imaginarnom dalekom svemiru budi u gledatelju snažne konotacije na ljudsku današnjicu na Zemlji.

Iako je Avatar djelo kulturne industirje, kojoj je profit na prvome mjestu, a cilj što veća, masovna gledanost, ne može mu se osporiti vrhunsko umjetničko dostignuće na polju popularne kulture. Kroz filmski medij sve više dolaze do izražaja i počinju zauzimati svoje mjesto, neki novi oblici suvremene umjetnosti, kao što su računalna grafika i digitalni dizajn, bez kojih ovaj film ne bi mogao.

Muzej suvremene umjetnosti postoji u Zagrebu već 55 godina. Osnovan je 1954. godine pod nazivom Gradska galerija suvremene umjetnosti, koja je već tada počela s muzejskom djelatnošću i prikupljanjem arhivske građe, pa se danas Muzej suvremene umjetnosti može pohvaliti s brojkom od 4 756 djela iz raznih zbirki domaćih i stranih autora. Muzej također upravlja i skrbi nekima od najzačajnijih privatnih zbirki.





Prva izložba kojom se Muzej predstavlja publici nazvana je ''Zbirke u pokretu'' i to će biti stalni postav Muzeja. Autori tog postava su viši kustosi Muzeja Nada Beroš i Tihomir Milovac, a zalažu se za takav koncept koji naglašava fluidni karakter suvremene umjetnosti. Postavljajući izložbu autori su se vodili idejom da se zbirke nastale u proteklih 50 godina mogu razvrstati prema 5 tematskih cjelina: Umjetnost o umjetnosti, Umjetnost kao život, Umjetničko djelo kao manifest projektivne naravi, Spoj slike i teksta, te Individualne mitologije umjetnika. Zbirke su postavljene prema idejnoj srodnosti, a ne prema stilu, obliku, ili vremenskom određenju, kao što je to uobičajenije.



Ahitekt koji je projektirao novu zgradu Muzeja suvremene umjetnosti je Igor Franić, a njegovo se velebno remekdjelo proteže na čak 15 000 kvadratnih metara, od čega 5 700 kvadratnih metara čine izložbeni prostori. Oni se protežu na 3 etaže međusobno spojene običnim i pokretnim stubištima, a za lijepog vremena kao izložbeni prostor koristit će se i otvoreni vanjski prostori. Urbanistički zavod grada Zagreba izabrao je lokaciju križanja Avenije Dubrovnik s Avenijom Većeslava Holjevca, pa se novi Muzej nalazi na osi na kojoj se sve do Trga bana Jelačića nalaze značajne kulturne i znanstvene ustanove, kao što su Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i Nacionalna i sveučilišna knjižnica.



Prešavši Savu, novi je Muzej prva kulturna građevnia ovakvoga značaja koja se izmjestila iz starog centra grada u Novi Zagreb. Ideja urbanista bila je da se oko Muzeja razvija novo kulturno središte koje će donijeti prosperitet cijeloj četvrti u kojoj se nalazi. Čak je tramvajska stanica dobila ime po novom Muzeju, a križenjem na kojem je zgrada smještena mnogi turisti ulaze u Zagreb. Tako je postignuto da je Muzej vrlo uočljiv i upečatljiv za one koji tek ulaze u grad, a pješački i biciklistički pristup također je dobro osiguran.





Na same zbirke i eksponate neću se posebno osvrtati. Izložbena se umjetnost ne opisuje, već doživljava, a u novom će Muzeju svatko pronaći nešto za sebe. Pronaći će barem jedan eksponat koji mu se sviđa i zbog kojega vrijedi doći. Ono što je mnoge posjetitelje privuklo svakako je već naširoko razvikani tobogan, koji je nažalost bio zaleđen, pa se posjetitelji za zimskog perioda ipak ne mogu spuštati, no nadam se da će to u proljeće biti moguće. Ambijent čitave zgrade vrlo je ugodan, planirani programski sadržaji bogati, osoblje ljubazno i susretljivo, a cijene ulaznica pristupačne.





Za razgledavanje cijelog Muzeja svakako nije dovoljan jedan dan, pa stoga preporučam onima koji su već posjetili Muzej, da ga ponovno posjete, a onima koji to još nisu, da to svakako učine. Suvremena je umjetnost često konceptualna, modernistička je ili postmodernistička, urbana, hladna, neshvaćena, nakaradna, iskrivljena, politička, pa čak i ružna i bolesna, no upravo sve to čini je zanimljivom i vrijednom. Zato u novi Muzej valja doći otvorenog uma.

Kada promišljamo o tome što zapravo znače pojmovi umjetnost i kultura, često dolazimo do vrlo različitih koncepcija. Tako sam u jednom svojem promišljanju odlučio aktualizirati ovu temu i postaviti isto pitanje svim kandidatkinjama i kandidatima koji sudjeluju u predsjedničkoj utrci. Tome sam percepcijskom pitanju dodao i politički dio koji se odnosi na to kako kandidatkinje i kandidati vide kulturu u zemlji za čije se čelno mjesto natječu.

Tekst s upitom poslao sam svim kandidatkinjama i kandidatima 29. studenog 2009. na njihove službene e-mail adrese izbornih stožera ili njihove osobne. Odlučio sam da neću komentirati odgovore i da ću ih objaviti u potpuno izvornom obliku, bez ispravljanja pravopisnih, gramatičkih i stilskih grešaka. Ono što čini zanimljivim ova pitanja jest to što sam ih postavio vrlo široko, a sam pristutp pitanjima, sam će po sebi već biti određeni pokazatelj o onom tko odgovara.

Da podsjetimo, predsjednički kandidati za RH na izborima 2009. su: Bandić Milan, Hebrang Andrija, Josipović Ivo, Jurčević Josip, Kajin Damir, Mikšić Boris, Primorac Dragan, Pusić Vesna, Škare-Ožbolt Vesna, Tuđman Miroslav, Vidošević Nadan i Vukšić Slavko. Tako su mi (za sada, nadam se) odgovorila samo dvojica kandidata i jedna kandidatkinja, pa u ovom postu donosim njihove originalne odgovore. Dakle, pitanje je glasilo ovako - prenosim cijeli mail:

Poštovani/a ..........!
Student sam diplomskog studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i u sklopu zadatka iz jednog kolegija, radim malo istraživanje među predsjedničkim kandidatima. Molim Vas da mi na mail neven.protic@gmail.com odgovorite na pitanje: Što za Vas znače pojmovi umjetnost i kultura, te koje je Vaše viđenje kulture u Hrvatskoj? (Molio bih da mi odgovori .......... osobno ili da mi se prenese njegovo/njeno viđenje ovih pitanja.) Vaš odgovor bit će objavljen (u izvornom obliku) na mojem blogu na adresi http://proticneven.blog.hr/ te će biti objavljen uz odgovore ostalih kandidata.

Najljepše se zahvaljujem na odgovoru.
Srdačan pozdrav!
Neven Protić


A odgovori izgledaju ovako (prema vremenu pristizanja odgovora):


1. VESNA ŠKARE – OŽBOLT (30. studenog 2009.)




Poštovani Neven evo mog mišljenja,
Kultura je često zanemarivana, Gurnuta je na marginu, kao neproduktivna, neprofitna pa onda i nevažna djelatnost za našu državu. U zemljama koje su prošle, ili još prolaze „lošu tranziciju“ kao što je Hrvatska je to posebice izraženo.
. Danas se, u uvjetima globalizacije, kulturi pokušava dati nova važnost, i.e. na nju se gleda i na kao važan ekonomski element: primjerice, 2006. na kulturu je otpadalo 2,6 posto BDP-a EU-a, kulturni sektor zabilježio je i veliki godišnji rast od 14 posto a otvoreni su i milijuni radnih mjesta-
U Hrvatskoj ti omjeri nisu tako povoljni, za kulturu se izdvaja mnogo manje, svega 0,88 posto državnog proračuna i to uključujući sektor zaštite prirodne baštine. Gledano u relativnim vrijednostima 2009. izdvaja se manje novaca nego 2003. godine! Krizi usprkos, aktualna vlada bi trebala dobro porazmisliti i ne oslanjati se na event. sredstva iz EU fondova za kulturni sektor (Hrvatska je punopravna članica programa Kultura – potpisala je i ratificirala Memorandum o razumijevanjuizmeđu EU i RH o sudjelovanju RH u programu Kultura (2007.- 2013.)..
Danas, u eri interneta, umrežavanja i ideje mobilnosti glatko se prelaze granice, kultura više nije 'naša' nego se isprepliće se s drugim utjecajima. Ipak, nacionalnu jezgru i kulturni identitet treba čuvati i samo jasna strategija i veća ulaganja u kulturu i školstvo jamče očuvanje nacionalnog identiteta. A sadašnja vlast, sustavno smanjujući sredstva, radi upravo suprotno, i tako dopušta da Hrvatska postaje zemlja light kulture i light školstva. Ako se taj trend ne preokrene, moglo bi se desiti da Hrvatska, koja je dala ljude kao što su jedan Držić, Ruža Pospiš Baldani, Vladimir Šutej, Meštrović....uđe u EU siromašenog/„amerikaniziranog“ /bezbojnog/ nedefiniranog kulturnog profila.
Kultura je jedino što može podići jedan narod; investirati u kulturu znači stremiti prema inteligentijem narodu(a to nam svakako treba, posebice za mlade). Kultura ima još jednu važnu funkciju: ovoj našoj zemlji, usred posvemašnje erozije morala, itd. kultura njenom konzumentu nudi 'mentalni wellnes' . Zato našim građanima, koji su sve siromašniji i nisu u mogućnosti plaćati skupe psihijatrijske seanse, ne preostaje drugo nego se okrenuti kulturnim sadržajima (bio to film, koncert, izložba..) koji su još uvijek dostupni prosječnom građaninu, ako žele sačuvati mentalno zdravlje.

Pozdrav, VŠO



2. JOSIP JURČEVIĆ (1. i 2. prosinca 2009.)




Josip Jurčević, neovisni kandidat za Predsjednika RH
U Zagrebu, 01. prosinca 2009.
Poštovani kolega Protić,
Veseli me što studenti pokazuju zanimanje za predsjedničke kandidate, te što svoj istraživačkii nteres usmjeravaju, pretpostavljam, prema izradi dubinskih profila kandidata. Budući sam znanstvenik i istraživač, a predajem i na nekoliko fakulteta, preporučio bih Vam da se kod koncipiranja Vašeg istraživanja konzultirate sa profesorom kolegija na kojem radite svoj zadatak. Ako želite dobiti stručno utemeljene istraživačke odgovore, morate postaviti i stručno utemeljena istraživačka pitanja. Naime, Vaš upit je preopćenit („Što za Vas znače pojmovi umjetnost i kultura, te koje je Vaše viđenje kulture u Hrvatskoj?“), te će ga svaki ispitanik (predsjednički kandidat) razumjeti i odgovoriti na svoj način, što ovisi o nizu osobnih i općih određenja, vremena koje je na raspolaganju itd. Na taj način, rezultati Vašeg istraživanja neće biti metodološki usporedivi, iako će se o odgovorima moći spekulirati i pronalaziti različite zanimljivosti.
Ako se uputite na web stranice josip-jurcevic.net ili josip-jurcevic.net/portal saznat ćete dosta detalja iz mojeg osobnog i profesionalnog životopisa, a moći ćete pročitai i veliki broj mojih knjiga, znanstvenih članaka, stručnih i medijskih tekstova, te vidjeti i čuti emisije elektronskih medija u kojima sam sudjelovao. Na temelju toga možete veoma detaljno ili manje detaljno istražiti moj odnos prema kulturi i umjetnosti i značenju koje im pridajem. Pritom, svakako trebate uzeti u obzir da sve teme koje znanstvenici istražuju pripadaju pojmu kulture, a kulturi također pripada i način istraživanja, vrijednosni sudovi, interpretacije, terminologija, stil pisanja i izlaganja itd.
S druge strane, na Vaš upit se može odgovoriti najkraćim enciklopedijskim načinom koji je standardan i stereotipan, te Vam neće pružiti razlikovnost između kandidata.
Dakle, veoma rado se odazivam Vašem pozivu, samo pokušajte ipak biti barem donekle određeniji, kako bih mogao razumjeti što vas zanima. Ovako, mogu Vam, na jedan način, odgovoriti da sve što sam napisao i javno izrekao jest istovremeno i značenje koje pridajem pojmu kulture i/ili umjetnosti.
Na drugi način, mogao bih napisati esej o temi kulture i umjetnosti općenito, te to uspoređivaiti s kulturom u Hrvatskoj. Međutim, ovo traži dosta vremena kojeg sada nemam. Isto tako, ovaj način bi bio teško usporediv sa sličnim pristupom drugih kandidata.
Treći osnovni način, kratka pojmovno-enciklopedijska forma je najnerazlikovnija i za uspoređivanje najnepogodnija.
Na koncu, još jedna metodološka napomena. Smatram kako široki pojam kulture podrazumijeva i umjetnost, što posredno proizlazi i iz Vaših pitanja, te su stoga i Vaša dva pitanja donekle međusobno neusklađena.

U svakom slučaju, i nadalje Vam stojim na raspolaganju.
Lijepi pozdrav
Josip Jurčević


Nakon ovoga maila, odgovorio sam g. Jučeviću:


g. Josip Jurčević

Najljepše se zahvaljujem na Vašem odgovoru i vremenu. Naime, ja sam prvostupnik kulturologije i sada sam na diplomskom studiju novinarstva. Kolegij za koji mi je potrebno ovo istraživanje mišljenja kandidatkinja i kandidata zove se Konvergencija medija. Polaganje ispita predstavlja kontinuirani rad na vlastitom blogu (prema zadanim kriterijima), a osmišljavanje sadržaja cijelog bloga i svakog posta je isključivo naše vlastito. Dakle, ne radi se o tome da kao grupa određujemo profile kandidatkinja i kandidata (time se vjerojatnije bave studenti politologije). Što se tiče formulacije pitanja, namjerno sam postavio pitanje neodređeno, jer način na koji će svatko pristupiti odgovaranju, već govori nešto o kandidatkinji ili kandidatu, što je slučaj i s Vašim odgovorom. Ovo malo istraživanje je kvalitativnog, a ne kvantitativnog tipa, pa je metodološki u redu, jer se tu ništa ne brojii i ne uspoređuje. Upravo način pristupa je bitan. Jer neki će kandidati možda kratko definirati pojmove, neki će se možda samopromovirati kroz te pojmove, neki možda opišu našu sitauciju... A sam pristup odgovrima govori puno, kao i vrijeme koje bude potrebno za odgovor, duljina odgovora...itd.
Vrlo sam Vam zahvalan na brzom odgovoru i ukoliko mi još nešto odgovorite, objavit ću i to (naravno u originalu).

Srdačan pozdrav!
S poštovanjem,
Neven Protić

Nakon toga, g. Jurčević ponovno je odgovorio na mail:

Poštovani kolega Protić,
sada je donekle jasniji Vaš poticaj za postavljanje pitanja predsjedničkim kandidatima. No, ipak se radi o uspoređivanju načina na koji će odgovoriti (pristupiti) kandidati. Pristup kandidata Vašem pitanju i odgovorima je, naravno, zanimljiv i može puno govoriti o kandidatima na temelju analogije i spekulacije, a one ovise prvenstveno o promatraču (i istraživaču), tj. o njegovom doživljaju kandidata, a to može - na isti način i istovremeno - puno govoriti i o onome tko to doživljava (na temelju svojih stavova, strukture ličnosti, predrasuda itd.).
Stoga, Vaš pristup, nedvojbeno, ima svoju zanimljivost i legitimitet, međutim on je - zbog neodređenosti - preotvoren i pruža beskonačnu voluntarističku mogućnost interpretacije i međusobnog doživljavanja u trokutu ispitanik, istraživač i promatrač. I to je svakako rezultat, a pridonosi se i kulturi međuinformatičkog i drugačijeg komuniciranja koja je, inače, u Hrvatskoj na dosta niskom stupnju. No, da ste postavili određenije pitanje (ili pitanja) dobili biste i određenije odgovore, koji bi - smatram - također bili jednako zanimljivi, ali i uporabljiviji za različite vrste kvalitativnih i kvantitativnih analiza.

Lijepi pozdrav
josip jurčević



3. NADAN VIDOŠEVIĆ (3. prosinca 2009.)




Poštovani gospodine Protić,

Zahvaljujem na Vašem upitu. Odgovor na vaše pitanje pročitajte u nastavku.

Kultura je uz jezik jedno od temeljnih obilježja naroda. Danas kada je Hrvatska gospodarski ugrožena ne smije se dovesti u pitanje potpora kulturi. Nama je danas više no ikada potrebna pozitivna slika o Hrvatskoj kao preduvjet lakšem plasmanu hrvatskih roba i usluga na svjetsko tržište. Ničim ne možemo više doprinijeti tom nastojanju kao kroz kulturne aktivnosti, u zemlji i inozemstvu. Uostalom, društva s jakim kulturnim identitetom predstavljaju i dominantna društva u gospodarstvu. U podlozi je uvijek građanin s razvijenim osjećajem potrebe za osobnim kulturnim i umjetničkim uzdizanjem.

Srdačan pozdrav,
Nadan Vidošević


Ostale odgovore očekujem, a objavit ću ih u nekom od svojih slijedećih postova.

Nakon što sam protekla dva posta posvetio dvjema razvikanim predstavama i poznatim kazališnim kućama, ovoga puta odlučio sam se za predstavu u izvedbi jednog manjeg kazališta, koje nema matične kazališne kuće, već svoje predstave ostvaruje u suradnji s Knjižnicom Dubrava i Knjižnicama grada Zagreba opd naslovom projekta KuK (Kazalište u Knjižnici). Kazalište Svarog sastoji se od dvije scene: one za djecu i novootvorene scene za odrasle. U sklopu projekta Svarogovi dani, kojim se obilježava sedam godina postojanja Kazališta Svarog, danas 30. studenog 2009. godine s početkom u 19.00 sati izvedena je premijera predstave Angie u kupoli Gradske knjižnice.



Gradska knjižnica na Trgu Ante Starčevića, smještena je u staroj zgradi Starčevićevog doma, a adaptirani tavanski prostor njezine kupole idealan je za izvedbe predstava ovakvoga tipa, za čiju izvedbu nije potreban veliki prostor. Stolice za gledateljstvo raspoređene su na sve četiri strane u tri do četitri reda, pa publika ustvari okružuje scenu. Kupola ove knjižnice, koja je inače i dobar izložbeni prostor, sa svojim starim drvenim gredama koje su vidljive i zbijenim gledalištem pruža vrlo intimnu atmosfru. Scena nije fizički odvojena od publike, pa se između glumaca i gledatelja stvara prisan odnos, što pozitivno doprinosi samom umjetničkom doživljaju.



Prema originalnom komadu Willyja Russela pod naslovom Educating Rita, čija je filmska verzija 1983. godine nominirana za Oscara, napravljena je adaptacija nazvana Angie, a potpisuje ju zagrebački kazališni redatelj Boris Kovačević. Scensku radnju ustvari predstavljaju dijalozi između Angie i Frana, čije uloge tumače Martina Čvek i Dubravko Sidor. Ako bismo ju morali svrstavati u žanr, onda Angie spada u romantične komedije.



Mlada frizerka Angie upisuje na veleučilištu seminar iz komparativne književnosti, u sklopu programa za obrazovanje odraslih. Upisuje taj seminar jer želi bolje upoznati sebe i pronaći se. Kao mentor dodjeljen joj je sredovječni propali pjesnik, profesor književnosti sklon dobroj kapljici. On i Angie dijele jednu zajedničku osobinu, a to je frustracija dosadašnjim životom. Angie predstavlja tipičnu slabo obrazovanu djevojku, koja se mlada udala, ima loš brak i po cijele dane radi zamorni posao frizerke koji ne voli. Upisuje seminar kod profesora Frana, kako bi se duhovno unaprijedila. Profesor Frano u početku ju uopće ne doživljava kao potencijalni materijal koji bi mogao nešto obećavati. No, s vremenom, kako se nižu njihovi susreti, njih dvoje grade sve čvršći odnos. Od njega oboje imaju koristi: za Angie dolasci na veleučilište jednom tjedno predstavljaju bijeg iz svakodneve surove realnosti, a Angie svojim dolascima budi kod profesora neku davno ugaslu iskru života. Iako ovdje nema eksplicitnih naznaka romantičnog odnosa, on je ipak latentan u gotovo svakom trenutku predstave; gotovo bismo mogli reći da je njihov odnos platonski.



Angie je složena vrlo jednostavno. Sastoji se iz desetak dijaloga koji se odvijaju u kabinetu profesora Frana. Postoje samo dvije uloge i jedna scena, pa je ustvari koreografija, kostimografija i scenografija gotovo nepotrebna ili svedena na minimum. No, to nimalo ne umanjuje glumačku izvedbu, dapače, mogao bih reći da ju naglašava. Ovakav fizički neposredan odnos s publikom za glumca predstavlja ne tako lagan zadatak, jer svi ostali elementi koji inače prate dramsku radnju gotovo da i ne postoje, pa je cijelo vrijeme sva pažnja gledateljstva usredotočena isključivo na glumu. Iskusni Sidor i mlada Čvek ovim su nastupom postigli dobra glumačka ostvarenja.



Ovaj kazališni komad vjerno odražava društvene odnose gdje je čovjek često uvučen u stereotipe protiv svoje volje i teško se iz njih može izdići. Svakodnevno obavljanje posla kojeg ne vole, svakodnevica je mnogih ljudi koji nisu zadovoljni sobom i jednostavno ne mogu doći do izražaja. Put kojim je s, za profesora neobjašnjivom, lakoćom Angie prodrla u svijet književosti i to na nepatvoren način sukobljen je ovdje s akademskim elitizmom i uobičejenom interpretacijom književnosti. No, ostavaljen je i tračak nade u smislu da uz iskreni trud svatko može popraviti sebe i bolje se upoznati. Ovoj je mladoj frizerki koja je naišla na dobrog učitelja, to pošlo za rukom putem književnosti.



Uz sve pohvale, jedina mala zamjerka redatelju jest trajanje predstave od 1 sat i 45 minuta. Ista je priča s istim učinkom mogla biti ispričana i u 15 do 30 minuta kraćoj verziji, a meni bi takva bila draža. Na večerašnjoj premijeri je od sedamdeset mjesta bilo popunjeno četrdesetak. Pošto je ulaz bio slobodan, to mogu protumačiti slabim marketingom. Također uz slobodan ulaz, repriza premijere u sklopu Svagovovih dana može se pogledati sutra, u utorak, 1. prosinca 2009. s početkom u 19.00 sati u kupoli Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu, a igrat će i kasnije u prosincu u Knjižnici Dubrava.

U subotu, 21. studenog 2009. u svim većim hrvatskim gradovima održavala se Noć kazališta, projekt nastao na poticaj francuskih umjetnika s kojim se hrvatska javnost prvi puta srela prošle godine. Cilj projekta je posvetiti jedan dan u godini, odnosno noć, izvedbeno–scenskoj umjetnosti, te pribižiti kazalište građanima. Ove su godine u projekt bile uključene 34 kazališne kuće iz cijele zemlje. Za pojedine su predstave cijene ulaznica bile drastično smanjene, dok ih je većina bila besplatna. Ova se gesta kazališnih kuća prema građanima, ali i dobar marketinški potez, pokazao iznimno uspješnim. Predstave su bile ''rasprodane'', što pokazuje da Hrvati vole kulturu, pogotovo onda kada je pristupačna. Od niza predstava koje su nudile zagrebačke kazališne kuće, moj je izbor pao na Zagrebačko kazalište mladih i ''Brak Marije Braun''.



Predstava predstavlja adaptaciju istoimenog filma redatelja Rainera Wernera Fassbindera. Režiju i scenografiju ove predstave potpisuje Tea Alagić Vlašić, a dramaturgiju Kristina Mendicino. Njihove su zajedničke snage proizvele tipično djelo postdramskog kazališta, čija je osnovna kazališna tehnika, prije svega, artificijelost kazališta učiniti realističnom. Zato glumci, prilikom promjene prizora, ne odlaze uvijek s pozornice, već se njihova transformacija odvija pred očima publike.



''Brak Marije Braun'' ratna je drama koja započinje bombardiranjem Njemačke krajem Drugog svjetskog rata. Marijino i Hermannovo vjenčanje je u tijeku kada matični ured biva bombardiran, a nakon jedva završenog obreda, Hermann odlazi u posljednje očajničke bitke. Od tada ga nema i Maria ne zna ništa o njemu: je li živ ili mrtav, hoće li se vratiti i kada? Svakoga dana čeka ga na kolodvoru, no Hermanna nema. Većini gradskih obitelji rat je oduzeo muškarce, pa žene sada u poraženoj Njemačkoj teško preživljavaju. Tako Maria odluči uzeti stvari u svoje ruke i zaposli se u pivnici gdje upoznaje američkog vojnika, crnca, s kojim se upušta u ljubavnu vezu. Jedne večeri dok je Maria bila u zagrljaju svojeg ljubavnika, Hermann se iznenada vraća.....



Informacije koje publika mora imati, pružene su na nekoliko skaldno uklopljenih načina. To se postiglo pomoću glasa spikera na radiju, te pomoću velikog video-zida na kojem su napisana mjesta radnje: Žljeznički kolodvor, Bar, Ured.... Video zid je polutransparentan, pa kada glumci odlaze iza njega, stvara se dojam filmskog platna – kao da gledamo staru kinematografsku projekciju. Što se tiče scenografije, ovaj video-zid je najveće postignuće, a ostali djelovi također su dobro uklopljeni – još je jednom dokazano da manje može biti više. Tu bih još istaknuo višenamjensku ulogu nekih dvadesetak stolica. Obične drvene crne stolice igraju ulogu samih stolica, kreveta, ruševina..., a njihovim premještanjem, dobivamo u trenu potpuno drugačiji prostor. Ovdje je svakako veliku ulogu odigralo i oblikovanje svjetla.



Što se tiče glazbe, audio-efekata i koreografije, ničime se nisu posebno istaknule, dok je za kostimografiju trebalo uložiti više truda. Glavna glumica Katarina Bistrović–Darvaš nije se najbolje snašla u ulozi Marije Braun. Za tu je ulogu trebali biti odabrana mlađa glumica boljeg izgleda od Bistrović–Darvaš. Kristijan Ugrina također je podbacio u svih svojih čak 6 sporednih uloga. Ostale su uloge odigrane korektno, dok bih kao posebno dobre izdvojio Frana Maškovića u ulozi Hermanna, Doris Šarić–Kukuljicu u ulozi Marijine majke, te Zdenku Marunčić u ulozi gospođe Ehmke.

Redateljici zamjeram što je 30 uloga u predstavi odigralo samo 13 glumaca. Prepoznavanje istih glumca od strane publike, kada se radi o više sporednih uloga, treba se ili izbjeći ili učiniti simpatičnim publici. Ovdje je time postignut sasvim suprotan učinak. Predstava je trajala samo dva sata, no uz brojna mjesta nepotrebno razvučene dramske radnje, činilo se da je trajala i puno duže. Neočekivan rasplet radnje i dramatičan kraj samo donkle popravljaju ukupni dojam o predstavi.



''Brak Marije Braun'' priča je o ženi kojoj su rat i zločin ukrali muža, brak i naposlijetku život. To je priča o ženi koja je mjenjajući uloge pokušala prevariti vrijeme, a na kraju je vrijeme prevarilo nju. Njezina životna priča pokazuje nam kako život ne bira sredstva, a pobjedničke i gubitničke pozicije stalno se nadmeću, ciklički se izmjenjujući.